Nedavna odluka Supreme Court koja je srušila presedan Roe v. Wade potaknula je političke komentatore na niz prognoza o tome kako će se time preoblikovati američka politika. Izvorna odluka Roe v. Wade (i novija odluka Dobbs v. Jackson, koja je poništila Roe v. Wade) zadire u više slojeva javnog života: od pitanja u kojoj mjeri država može određivati što osoba smije činiti sa svojim tijelom, do pitanja trebaju li se takve odluke-osobito one povezane s pobačajem-primarno donositi na razini saveznih država ili na federalnoj razini. U tom kontekstu, rodna očekivanja postaju okvir kroz koji mnogi birači tumače i samu odluku i šire političke poruke koje se oko nje formiraju.
Šire gledano, poništavanje presedana Roe v. Wade snažno pogađa sjecište rodnih uloga i političkih preferencija. Desetljećima su komentatori poput David Brooks i Jude Wanniski opisivali SAD kao zemlju s “maminskom strankom” i “tatinskom strankom”-pri čemu se Democratic Party prikazuje kao “mommy party”, a Republican Party kao “daddy party”. Takvo svođenje političkih uvjerenja na osjećaje prema roditeljima može djelovati kao pretjerano pojednostavljivanje, ali dio novijih nalaza upućuje na to da se iza te metafore kriju sustavne veze između osobnih sklonosti i vrijednosti koje se u javnosti doživljavaju kao “muške” ili “ženske”. Upravo tu rodna očekivanja nude objašnjenje zašto se određene poruke doživljavaju kao “prirodne”, a druge kao prijeteće ili neprihvatljive.
Početkom tjedna kolumnist New York Timesa Thomas Edsall istaknuo je nekoliko takvih nalaza, uključujući radove politologinje Monika McDermott te dodatna istraživanja koja je sažeo Nicholas Winter na temelju knjige u kojoj se razmatraju veze između rodnih stavova i stranačkog opredjeljenja. U tom prikazu, rodna očekivanja nisu sporedna tema kulture, nego varijabla koja se konzistentno pojavljuje u objašnjenju političkih podjela-neovisno o tome radi li se o muškarcima ili ženama.
Prema nalazima McDermott (2016), bez obzira na to je li osoba muškarac ili žena, “što je pojedinac ‘muževniji’, to je vjerojatnije da će se povezati s G.O.P. i glasati za republikanske kandidate… a što osoba ima više ‘ženstvenih’ osobina, to je vjerojatnije da će se povezati s” demokratskom strankom. Dodatno, prema McDermott, “kada se u obzir uzmu rodno obojene osobnosti, dugogodišnja razlika u stranačkim preferencijama nestaje.” Drugim riječima, nije biološki spol sam po sebi-kako se često pretpostavljalo-nego odnos prema muževnosti i ženstvenosti, te način na koji se rodna očekivanja internaliziraju, ono što snažnije predviđa političko svrstavanje.
No što se uopće misli pod “muževnošću” i “ženstvenošću”? McDermott (2016) “ženstvenost” povezuje s osobinama poput razumijevanja, suosjećanja i topline-s naglaskom na brižnost, nježnost, privrženost, osjetljivost na potrebe drugih i blagost. “Muževnost” pak povezuje sa sklonošću riziku, odlučnošću i snažnom voljom, uz naglasak na samostalnost, agresivnost, dominaciju i spremnost da se zauzme stav. Važno je uočiti da su to opisi društveno vrednovanih crta ličnosti, a ne medicinske dijagnoze ili prirodni zakoni. U političkom prostoru te se crte često pretvaraju u očekivanja o tome kakav bi “dobar” građanin, “dobra” obitelj ili “dobra” država trebali biti-pa rodna očekivanja postaju jezik kroz koji se raspravlja o autoritetu, brizi, disciplini i slobodi.
Procjena Nicholas Wintera (prema Edsall, 2022b) ide korak dalje i tvrdi da ljudi-bilo muškarci bilo žene-koji podržavaju tradicionalne rodne uloge češće naginju republikanskoj stranci, dok oni koji tradicionalne uloge odbacuju ili ih barem ne idealiziraju češće naginju demokratima. Ovdje rodna očekivanja više nisu samo osobni stil ili temperament; ona postaju politički kompas koji usmjerava stavove o tome treba li društvo nagrađivati poslušnost i hijerarhiju ili autonomiju i ravnopravnost. U praksi to može utjecati na to kako netko gleda na ulogu države, policije, škole, vjerskih institucija i obitelji.
U srodnom tekstu iz ožujka, Edsall (2022a) istaknuo je nalaze politologinja Melissa Deckman i Erin Cassese koji odjekuju s tezama McDermott i Wintera. Deckman i Cassese navode da je znatna većina republikanki (57 posto) 2016. vjerovala da su Sjedinjene Države postale “previše mekane i ženstvene”, dok je tek manjina demokratkinja dijelila to mišljenje. Slično tome, republikanski muškarci bili su znatno skloniji od demokratskih muškaraca smatrati da je zemlja postala “previše mekana i ženstvena”. Ovi nalazi ilustriraju kako rodna očekivanja mogu funkcionirati kao mjera “ispravnog” nacionalnog karaktera: ako se država doživljava kao previše brižna, popustljiva ili osjetljiva, dio birača to prevodi u politički zahtjev za strožim vođama, tvrđim zakonima i oštrijim granicama.
Dodatno, Bradley DiMariano navodi da i republikanski muškarci i žene pokazuju znatno povoljnije stavove prema autoritarnosti-prema ideji da društvo treba voditi strongman-nego njihovi demokratski pandani. U političkoj psihologiji to se često veže uz preferenciju jasne hijerarhije i brze kazne za odstupanje od normi. Kada se taj obrazac spoji s percepcijom da je društvo “omekšalo”, rodna očekivanja mogu poslužiti kao opravdanje za traženje “tvrđeg” poretka. To, međutim, ne znači da svi birači s takvim stavovima žele autoritarizam u punom smislu te riječi; prije je riječ o privlačnosti simbolike snage i kontrole u vremenima nesigurnosti.
U jednom ranijem prikazu odnosa roda i politike, autor teksta iz kojeg proizlazi ovaj sažetak spekulirao je o uzrocima opisanog fenomena. U njegovoj perspektivi, različiti procesi socijalizacije kroz koje prolaze dječaci i djevojčice oblikuju naše vrijednosti u odrasloj dobi. Tisućama godina, tradicionalno muževna okruženja socijalizirala su djecu-uglavnom dječake, ali i neke djevojčice-na načine koji su ih trebali pripremiti za terete koji su tipično padali na muškarce: lov, ratovanje i težak fizički rad. Tradicionalno ženstvena okruženja socijalizirala su djecu-uglavnom djevojčice, ali i neke dječake-na načine koji su ih trebali pripremiti za terete koji su tipično padali na žene: brigu o djeci i kućanske zadatke. Bez obzira na to koliko je ta podjela danas promijenjena, tragovi takvih očekivanja i dalje su prisutni-rodna očekivanja se prenose kroz obitelj, školu, vršnjačke skupine, medije i radna mjesta.
Važan dio te argumentacije jest ideja “usklađenosti”: ako pojedinac osjeća da se njegove prirodne sklonosti dobro uklapaju u okruženje u kojem odrasta, vjerojatnije je da će usvojiti pravila, očekivanja i norme tog okruženja te ih kasnije strastveno braniti. Ako pak osjeća da se njegove sklonosti loše uklapaju, vjerojatnije je da će ta pravila odbacivati, ponekad i s velikim žarom. U tom modelu rodna očekivanja djeluju kao filter za iskustva: ista situacija-na primjer kritika “pretjerane osjetljivosti” ili pohvala “tvrdoći”-može za jednu osobu biti potvrda identiteta, a za drugu signal da u tom prostoru nema mjesta za nju.
U kliničkom radu s adolescentima, autor navodi, lako je vidjeti koliko može biti neugodno biti “ženstven” pojedinac-bilo dječak bilo djevojčica-u snažno muževnom okruženju, kao i biti “muževan” pojedinac-bilo dječak bilo djevojčica-u izrazito ženstvenom okruženju, iako posljedice nisu iste. Takva neugoda nije samo prolazna nelagoda; često se pretvara u dugotrajan osjećaj nepripadanja, opreznost u izražavanju emocija i trajno praćenje “pravila igre” kako bi se izbjeglo posramljivanje. S vremenom se rodna očekivanja mogu “zalijepiti” za moralne kategorije: ono što je dopušteno postaje “ispravno”, a ono što je kažnjavano postaje “pogrešno”. Kada se te moralne mape kasnije prevedu u politiku, nastaju snažne, teško pomirljive podjele.
Prema opisu, ženstveni dječaci u snažno muževnim okruženjima često su fizički zastrašivani, izloženi ponižavanju i nazivani homofobnim pogrdama, dok su ženstvene djevojčice u tim okruženjima češće seksualno iskorištavane. S druge strane, muževne djevojčice u ženstvenim okruženjima obično nisu fizički zastrašivane, ali mogu biti marginalizirane ili društveno isključene zbog “nedostatka ženstvenosti”. Muževni dječaci u ženstvenim okruženjima mogu biti pretjerano disciplinirani zbog “agresivnosti” ili im se redovito predbacuje “muška privilegija” za ponašanja koja bi u muževnijem okruženju prošla nezapaženo. U svakoj od tih situacija rodna očekivanja djeluju kao nepisani pravilnik, a sankcije-otvorene ili suptilne-uče adolescente što se “smije” biti.
Nije li očito kako takva iskustva u adolescenciji mogu dovesti do snažnih političkih sklonosti kasnije u životu? Ako je netko odrastao u okruženju gdje su snaga, disciplina i emocionalna suzdržanost bile uvjet opstanka, političke poruke o “redu” i “autoritetu” mogu zvučati kao razumne i zaštitničke. Ako je netko odrastao u okruženju gdje su prihvaćanje, briga i emocionalna otvorenost bile ključne vrijednosti, poruke o “tvrdoći” mogu zvučati kao prijetnja. U oba slučaja rodna očekivanja ne djeluju samo kao kulturni dekor, nego kao osobna povijest koja se aktivira kad politika govori jezikom “prirodnog poretka”, “zdrave obitelji” ili “pravih vrijednosti”.
Razumijevanje načina na koji stavovi o rodu utječu na politiku važno je i zbog šire povijesne slike. Kako podsjeća Steven Pinker u knjizi The Better Angels of Our Nature (2012), svijet se-premda sporo-posljednjih otprilike 2.000 godina pomicao prema većoj “ženstvenosti” u smislu smanjivanja tolerancije prema nasilju i povećavanja vrijednosti empatije i zaštite ranjivih. Iako se neki protive toj promjeni i nazivaju je wussification, autor se u ovom prikazu priklanja Pinkerovu optimizmu. U toj interpretaciji, rodna očekivanja nisu samo privatna stvar; ona su poveziva točka između kulturne evolucije i političkih sukoba oko smjera društva.
Proces koji Pinker opisuje pojmovima pacification, civilizing, the humanitarian revolution i the rights revolutions povezuje se s padom mnogih oblika nasilja i okrutnosti: ubojstava, smrti u borbama, mučenja, ropstva, silovanja, fizičkog zlostavljanja i demografski usmjerenih progona, kao i drugih destruktivnih impulsa. Ovdje je ključno razumjeti da se ne tvrdi kako je “ženstvenost” sama po sebi dobra, a “muževnost” loša; tvrdi se da je širenje normi koje potiču samokontrolu, suradnju i brigu olakšalo izgradnju stabilnijih institucija. U javnim raspravama, međutim, rodna očekivanja često pojednostavljuju ovu priču, pa se “briga” može stigmatizirati kao slabost, a “tvrdoća” idealizirati kao vrlina-što potom utječe na izborne odluke i političke programe.
Iako ti trendovi nisu uvijek linearni niti bez razdoblja privremenih regresija, oni nude nadu u vremenu koje mnogima izgleda kao stalna kriza. Također nude svojevrsni nacrt: ako znamo da je dugoročno moguće graditi institucije koje smanjuju nasilje i povećavaju uzajamnu zaštitu, tada možemo razmišljati kako uravnotežiti muževnost i ženstvenost-ne kao osobine vezane uz spol, nego kao skupove društveno korisnih strategija. U takvom okviru rodna očekivanja prestaju biti alat za discipliniranje “odstupanja”, a postaju tema za racionalnu raspravu o tome koje vrline želimo poticati u obitelji, školi, zajednici i državi.
Iz praktične perspektive, ovo usmjerava pozornost na pitanje kako politički diskurs aktivira osobna sjećanja i identitete. Kada kandidat obećava “vratiti red”, dio birača čuje obećanje sigurnosti; drugi čuje prijetnju represijom. Kada kandidat govori o “brizi” i “zaštiti”, dio birača čuje razumnu solidarnost; drugi čuje moraliziranje i ograničavanje autonomije. Ovaj raskorak postaje razumljiviji kada priznamo da rodna očekivanja nisu apstrakcija: ona su skup naučenih signala o tome što je opasno, što je sramotno i što donosi priznanje. U političkoj komunikaciji, ti signali se često koriste namjerno-kroz slike “jakog vođe”, “zaštite djece”, “odgoja” i “discipline”-pa nije čudno da izazivaju snažne emotivne reakcije.
Važno je, pritom, izbjeći pogrešan zaključak da je sve unaprijed određeno. Istraživanja koja povezuju osobine i stavove s glasanjem govore o vjerojatnostima, a ne o sudbini. Ljudi mijenjaju stavove, uče, ulaze u nova okruženja i preispituju vlastite pretpostavke-ponekad baš zato što su im rodna očekivanja u mladosti bila izvor boli. U javnoj sferi to znači da se politička polarizacija ne mora rješavati samo “argumentima” o politikama; često se mora raditi i na jeziku kojim se o tim politikama govori, kako bi se smanjila potreba da se svaka rasprava doživi kao napad na identitet.
U tom smislu, suvremene rasprave o pobačaju, obitelji, obrazovanju, pravima manjina i ulozi države nisu samo pravne ili ekonomske; one su i kulturne, psihološke i simboličke. Rodna očekivanja u njima funkcioniraju kao tihi kriterij “normalnosti”: tko zaslužuje zaštitu, tko zaslužuje sumnju, tko se smatra odgovornim, a tko navodno “preosjetljivim”. Kad se razumije taj mehanizam, postaje lakše prepoznati zašto se oko pojedinih tema toliko teško postiže kompromis, i zašto se pojedine skupine međusobno doživljavaju kao nerazumne ili opasne-iako često reagiraju na različite životne lekcije.
Promatrajući sve navedeno, može se reći da rodna očekivanja nude korisnu leću za razumijevanje političkog ponašanja: od stranačke identifikacije do preferencija prema autoritetu i načinu na koji se doživljava “snaga” društva. Ta leća ne zamjenjuje druge-ekonomiju, religiju, obrazovanje, geografiju-ali može objasniti zašto se ljudi sličnih interesa ponekad razilaze u temeljnim političkim intuicijama. Ako želimo stabilnije i mirnije društvo, potrebno je razvijati institucije i javni govor koji istodobno priznaju vrijednost odlučnosti i vrijednost empatije-bez toga da se bilo koja od tih vrijednosti automatski veže uz jedan spol ili jednu stranku. U suprotnom, rodna očekivanja nastavit će biti gorivo za političke sukobe koji se doživljavaju kao borba za sam identitet.
