Većina nas tijekom dana ima bezbroj prilika za upoznavanje novih ljudi, ali ih često ni ne primijetimo. U tramvaju, u redu u trgovini, u uredu ili u susjedstvu oko nas stalno prolaze lica koja ne poznajemo, a mogla bi postati važan dio našega života. Umjesto da damo šansu za upoznavanje novih ljudi, često automatski stavljamo slušalice, gledamo u ekran, izbjegavamo kontakt očima i namjerno biramo samoću. Tako nastaje začarani krug u kojem žalimo što nemamo više društvenih kontakata, a istovremeno poduzimamo sve da ih izbjegnemo.
Sama pomisao da razgovor započnemo s nekim novim često izaziva nelagodu i napetost. Brinemo se hoćemo li biti odbijeni, hoće li razgovor biti čudan, hoće li nastati neugodna tišina ili će se sugovornik previše raspričati pa nećemo znati kako ga pristojno prekinuti. Kad razmišljamo o upoznavanje novih ljudi, u glavi nam se često nižu moguće katastrofe: što ako kažemo nešto glupo, što ako druga osoba zakoluta očima ili nas ignorira. Ipak, novo istraživanje pokazuje da su ti strahovi u velikoj mjeri pretjerani jednom kad razgovor zaista započne.1 Čim se napravi prvi korak, većina ljudi doživi iskustvo koje je mnogo pozitivnije nego što je očekivala.
Igra potrage kroz tjedan
Kako bi bolje razumjeli zašto je upoznavanje novih ljudi lakše nego što mislimo, istraživači su regrutirali sudionike za eksperiment u kojem su koristili mobilnu aplikaciju GooseChase. Kroz tu aplikaciju sudionici su tijekom jednog tjedna sudjelovali u svojevrsnoj igri potrage, nešto poput modernog lova na blago prilagođenog svakodnevici.2 Prije nego što su dobili zadatke, istraživači su ih zamolili da procijene koliko misle da će često biti društveno odbijeni kad pokušaju razgovarati s nepoznatom osobom, koliko su vješti u vođenju razgovora, koliko će razgovori sa strancima biti neugodni, koliko ugodni te kakav će dojam ostaviti na nove ljude. Drugim riječima, prije nego što je počelo strukturirano upoznavanje novih ljudi, sudionici su morali iskreno iznijeti svoja očekivanja i strahove.
Zadaci u igri bili su osmišljeni tako da sudionicima olakšaju prvi korak prema upoznavanje novih ljudi, ali i da sve skupa izgleda razigrano i bez pritiska. Primjerice, jedan je zadatak bio pronaći osobu s tetovažom i porazgovarati s njom nekoliko minuta o značenju te tetovaže. Drugi zadatak mogao je biti zamoliti nekoga s neobičnim ili upečatljivim cipelama da ispriča gdje ih je nabavio ili zašto mu se sviđaju. Umjesto da sudionici razmišljaju: “Sad moram smisliti način za upoznavanje novih ljudi”, fokus je bio na misiji koju je zadala aplikacija. Igra je imala sustav bodova i postignuća pa je svaki dovršeni zadatak donio mali osjećaj uspjeha, što je dodatno smanjivalo napetost.
Više samopouzdanja u razgovoru sa strancima
Na kraju tjedna istraživači su ponovno postavili ista pitanja kao i na početku eksperimenta kako bi vidjeli je li se nešto promijenilo. Pokazalo se da su sudionici zaključili kako je upoznavanje novih ljudi daleko manje rizično nego što su u početku vjerovali. Odbijanje se događalo rjeđe nego što su očekivali, a mnogi su shvatili da su njihove komunikacijske vještine bolje nego što su mislili. Razgovori s nepoznatima bili su manje neugodni, često čak i zabavni, a sudionici su imali dojam da na druge ostavljaju topliji i pozitivniji dojam. Nakon niza malih uspjeha, upoznavanje novih ljudi više se nije činilo kao strašan skok u nepoznato, nego kao vještina koju je moguće uvježbati.
Posebno je zanimljivo što su se strahovi o “užasnoj tišini” i “neugodnim trenucima” pokazali pretjeranima. Sudionici su otkrili da većina ljudi zapravo rado odgovara kad ih netko ljubazno oslovi i započne jednostavan razgovor. Kad se upoznavanje novih ljudi predstavi kao igra, a ne kao test vrijednosti, pritisak pada i lakše je biti prirodan. Čak i kratka razmjena nekoliko rečenica u redu u trgovini ili u čekaonici može promijeniti raspoloženje oba sudionika. Mnogi su sudionici nakon eksperimenta izvijestili da su osjetili porast samopouzdanja, ali i želju da nastave spontano upoznavanje novih ljudi i izvan okvira zadataka.
Istraživanje dolazi u kontekstu svijeta u kojem se, nakon pandemije i polarizirane političke klime, mnogima dodatno smanjila volja za kontaktom s neznancima. Lakše je opravdati izbjegavanje drugih ljudi umorom, brigama ili time što “nemamo o čemu pričati”. No upravo u takvom okruženju, svjesno upoznavanje novih ljudi može biti osvježavajuće. Kratak razgovor s nekim koga prvi put vidimo može nas podsjetiti da nismo sami, da još uvijek postoje male, nenametljive prilike za ljudsku bliskost. Kad nam upoznavanje novih ljudi prijeđe u naviku, okolina prestaje izgledati hladno i prijeteće, a počne djelovati kao mreža mogućih veza.
Autori istraživanja naglašavaju da ključ nije u tome da postanemo neprestano ekstrovertni, nego da pronađemo pristup koji nam odgovara. Za nekoga će upoznavanje novih ljudi biti lakše ako si postavi vrlo mali cilj – primjerice, jedan kratki razgovor dnevno. Netko drugi će se lakše opustiti ako si postavi izazov tjedne “igre potrage”, slične onoj iz eksperimenta, i na papir zapiše nekoliko zadataka: započeti razgovor s kolegom kojeg slabo poznaje, pitati susjeda za preporuku kafića ili pohvaliti nečiji stil odijevanja. Što je cilj jednostavniji i konkretniji, to je veća vjerojatnost da će upoznavanje novih ljudi postati dio naše rutine, a ne povremeni napor.
U svakodnevnom životu jednostavan trik može biti da si unaprijed pripremimo nekoliko neutralnih, laganih tema. To može biti komentar o vremenu, o gužvi u javnom prijevozu, o knjizi koju netko čita ili o detalju koji uočimo na drugoj osobi. Kad unaprijed imamo dvije ili tri rečenice na raspolaganju, upoznavanje novih ljudi više ne izgleda kao skok u prazno, nego kao prirodan nastavak situacije u kojoj se nalazimo. Čak i ako razgovor potraje samo minutu ili dvije, vježbamo vještinu koja će nam kasnije olakšati upoznavanje novih ljudi u važnijim situacijama – na poslu, fakultetu, konferenciji ili obiteljskom okupljanju.
Važan dio cijele priče je i stav koji zauzimamo prema sugovorniku. Ako na upoznavanje novih ljudi gledamo kao na priliku da nešto naučimo ili nekome uljepšamo dan, a ne kao na ispit vlastite vrijednosti, napetost se smanjuje. Umjesto da se pitamo “sviđam li im se”, možemo se pitati “što mogu saznati o ovoj osobi” ili “kako mogu učiniti da se osjeća ugodnije”. Takav fokus čini upoznavanje novih ljudi autentičnijim i manje usmjerenim na vlastiti strah od odbijanja. Svaki susret postaje mala vježba empatije, a ne scena u kojoj moramo “impresionirati publiku”.
Jednostavan trik koji se krije iza ovog eksperimenta jest pretvaranje društvenih interakcija u igru u kojoj ne možemo ozbiljno izgubiti. Čak i ako netko bude kratak ili nezainteresiran, preživjeli smo i možemo prijeći na sljedeću situaciju. Kad tako gledamo na upoznavanje novih ljudi, svaka prilika – red u pekarnici, pauza za kavu ili vožnja autobusom – može postati nenametljiv poziv na kratki razgovor. Među svim tim usputnim razmjenama riječi možda se krije budući kolega, najbolji prijatelj ili partner, ali da bismo to saznali, prvi korak je uvijek isti: mali pozdrav, jednostavno pitanje i spremnost da se pojavimo u razgovoru onakvi kakvi jesmo.
