Kada se spomene ponašanje životinja, mnogi ljudi prvo pomisle na jednostavne obrasce poput traženja hrane, bijega od predatora ili brige za mladunčad. Ipak, pažljiva opažanja pokazuju da se iza naizgled svakodnevnih scena kriju složeni obrasci motivacije, emocija i inteligencije. Primjeri majmuna koji se samozadovoljavaju predmetima iz okoliša i konja koji izrađuju ili koriste alate kako bi došli do hrane ili dodira s drugim jedinkama otvaraju niz pitanja o tome koliko su naše pretpostavke o životinjama zapravo skromne. Takva otkrića mijenjaju način na koji razumijemo ponašanje životinja i potiču nas da uobičajene prizore gledamo puno pažljivijim očima.
Priče vlasnika pasa, konja i drugih kućnih ili farmskih životinja često su prvi trag koji skreće pozornost znanstvenika na neobična ponašanja. Jedna je studentica, primjerice, opisivala kuju koja je snažno trljala spolovilo o igračke i pritom izgledala izrazito opušteno i zadovoljno. Drugi je student govorio o konjima s kojima je radio tijekom ljeta i bio uvjeren da su namjerno koristili štapove i druge predmete kako bi pomicali objekte ili došli do hrane. Takvi dojmovi u početku zvuče kao anegdote, ali upravo iz takvih priča nastaju istraživanja koja detaljnije proučavaju ponašanje životinja.
Kada znanstvenici dobiju dovoljno takvih prijava, počinju ih sustavno provjeravati. Definiraju što se točno smatra alatom, kako se razlikuje igra od smišljenog ciljanog djelovanja i kako odvojiti seksualno ponašanje od slučajnog trljanja. U nastavku slijedi detaljniji prikaz dvaju smjerova istraživanja – samozadovoljavanja uz pomoć alata kod makaka te korištenja alata kod konja – koji zajedno nude intrigantan uvid u ponašanje životinja i njihovu sposobnost za kreativna rješenja.
Samozadovoljavanje uz pomoć alata kod majmuna
Jedno terensko istraživanje dugorepih makaka na prirodnom staništu usmjerilo se na vrlo specifičan aspekt koji spada u ponašanje životinja: način na koji pojedini majmuni koriste kamenje kako bi stimulirali spolne organe. Istraživači su prvo morali vrlo precizno definirati što će nazvati alatom. U ovom slučaju radilo se o kamenčićima koje su makaki podizali, držali u šaci ili među prstima te ritmično tapkali ili trljali po genitalnom i preponskom području. Nije svako igranje kamenom ulazilo u tu kategoriju – naglasak je bio na situacijama u kojima je predmet jasno usmjeren prema tijelu i naizgled povezan sa seksualnim pobuđenjem.
Uspoređujući snimke i bilješke, istraživači su posebno pratili trenutke u kojima su ženke bile u tjeranju i kada su mužjaci imali erekciju. Pretpostavka je bila da će se upotreba kamena kao sredstva za samozadovoljavanje češće javljati upravo u tim razdobljima pojačanog seksualnog interesa. Analizom materijala uočili su da se takvo ponašanje životinja uistinu podudara s trenucima spolne pobude, ali ne kod svih jedinki i ne u svakoj skupini. Drugim riječima, riječ je o ponašanju koje postoji, ali je ograničeno na manji broj majmuna i nije uobičajeno u svim zajednicama.
Zanimljivo je i kakvo kamenje odabiru. Nisu svi kameni oblici jednako privlačni. Uočeno je da se za samozadovoljavanje češće biraju kamenčići određene veličine i oblika, koji dobro stanu u dlan i lako se kontroliraju. Kameni korišteni u igri s drugim jedinkama ili u raznim oblicima zabave bili su raznolikiji, dok su za intimnu stimulaciju makaki često ponavljali slične odabire. Ta selektivnost sugerira da se ponašanje životinja ne može svesti na nasumično trljanje bilo kakvim predmetom, nego da postoji određena „preferencija alata” koja doprinosi ugodi.
Istodobno, istraživači su morali paziti da ne pretjeraju s tumačenjem. U popularnim medijima brzo se pojave bombastični naslovi o „majmunima koji otkrivaju seksualne igračke”, no znanstveni izvještaji naglašavaju oprez. Autori rada ističu da njihovi rezultati samo djelomično podupiru ideju da se kamen koristi kao svojevrsna seksualna „spravica” i da je potreban mnogo veći uzorak kako bi se moglo govoriti o općem obrascu. Ipak, već i sada je jasno da ponašanje životinja uključuje individualne razlike – ono što jedinka u jednoj skupini čini redovito, u drugoj se možda nikada ne pojavljuje.
Samozadovoljavanje kod životinja uopće nije rijetko. U mnogim vrstama zabilježeno je trljanje tijela o podlogu, grane ili vlastite udove, a ponekad se koriste i predmeti iz okoliša. Kod primata je osobito zanimljivo što ruke, prsti i predmeti mogu djelovati vrlo precizno, gotovo kao da se radi o namjernom istraživanju ugode. U širem kontekstu ponašanje životinja tada se promatra kao kombinacija nagona, znatiželje i učenja: ako neka radnja donosi ugodan osjećaj, jedinka ju može ponavljati i postupno usavršavati.
Znanstvenike pritom zanima i socijalna dimenzija. Hoće li mladi majmuni koji promatraju odrasle početi oponašati isto ponašanje? Prenosi li se upotreba kamena za samozadovoljavanje učenjem promatranjem, ili svaka jedinka to sama otkriva kroz igru s predmetima? U mnogim drugim kontekstima – primjerice u prehrani ili u korištenju alata za razbijanje plodova – pokazalo se da ponašanje životinja može biti kulturno: različite skupine iste vrste razvijaju vlastite „tradicije”. Ako bi se pokazalo da se i ovakvi intimni oblici ponašanja šire društvenim učenjem, to bi dodatno produbilo naše razumijevanje njihove kulture.
Još jedno pitanje jest funkcija takvog ponašanja. Iako se na prvi pogled čini da je riječ „samo” o traženju ugode, moguće je da samozadovoljavanje ima više uloga. Kod nekih vrsta pretpostavlja se da smanjuje napetost prije ili poslije sukoba, pomaže u reguliranju hormonskih oscilacija ili služi kao svojevrsna „vježba” za kasnije parenje. Bez obzira na to koji će se od ovih prijedloga pokazati točnijim, jasno je da samozadovoljavanje uz pomoć alata nije jednostavna slučajnost, nego dio šire slike koju zovemo ponašanje životinja.
Korištenje alata kod konja
Konji se u popularnoj mašti često prikazuju kao plemenite, ali jednostavne životinje koje poslušno slijede čovjeka. Ipak, izvještaji skrbnika i vlasnika govore drukčije. U jednom opsežnom prikupljanju podataka korišten je pristup sličan onome što se naziva „znanošću građana”. Ljudi koji rade s konjima bili su pozvani da opišu sve situacije u kojima su konji, magarci ili mazge upotrijebili neki predmet na način koji nalikuje korištenju alata. Uz to, istraživači su pregledavali dostupne videosnimke kako bi provjerili koliko su prijave uvjerljive i uklapaju li se u definicije koje se uobičajeno primjenjuju na ponašanje životinja.
Ukupno je prikupljeno više stotina izvještaja u kojima je opisano preko tisuću različitih epizoda. No, tek mali dio tih situacija zadovoljio je stroge kriterije za uporabu alata. U dvadesetak slučajeva radilo se o ponašanjima u kojima je jasno da konj nije samo slučajno zakvačio predmet, nego ga je uzeo u usta ili gurnuo njuškom i potom njime manipulirao s određenom namjerom. U većini tih opisanih primjera cilj je bio vrlo praktičan – doprijeti do hrane, privući sijeno, ogrebati dijelove tijela koje kopito ili zub ne može lako dosegnuti ili potaknuti interakciju s drugim konjem.
Primjeri uključuju konje koji hvataju kante ili zdjele kako bi ih povukli bliže, jedinke koje koriste štap da bi dosegnule sijeno izvan ograde te životinje koje drškom metle dodiruju druge konje, kao da ih pokušavaju potaknuti na igru ili češkanje. Iako se takve scene mogu činiti simpatičnima, znanstveno gledano one su važni dokazi da ponašanje životinja u ovoj skupini nije ograničeno na naučene naredbe trenera. U pojedinim slučajevima jasno je da nitko konju nije pokazao kako koristiti predmet, već je on sam, kroz pokušaje i pogreške, došao do rješenja.
U objavljenom radu autori naglašavaju da se takvi oblici korištenja alata pojavljuju rijetko i da ih ne treba precjenjivati. Činjenica da je u velikoj zbirci opažanja pronađen tek ograničen broj uvjerljivih primjera ukazuje na to da većina konja tijekom života nikada neće razviti takvu vrstu kreativne manipulacije predmetima. Ipak, čak i tih dvadeset slučajeva dovoljno je da se ustvrdi kako ponašanje životinja kod konja uključuje sposobnost povezivanja cilja i sredstva: konj može shvatiti da mu predmet u ustima ili pod njuškom može poslužiti kao produžetak tijela.
Prikupljanje ovakvih podataka uvijek nosi rizik pogrešne interpretacije. Neki vlasnici mogu nesvjesno uveličavati „genijalnost” svoga ljubimca, dok drugi uopće ne prepoznaju značaj neobičnog ponašanja i zato ga ne prijave. Uz to, jedan dio ponašanja može biti posljedica dosade ili loših uvjeta držanja, a ne nužno znak posebne inteligencije. Zato je važno povezivati svjedočanstva sa snimkama, uspoređivati više izvora i sagledavati ponašanje životinja u širem kontekstu svakodnevnog života tih konja.
Što nam ovakvi primjeri govore o životinjskom umu
Primjeri majmuna koji koriste kamenje za samozadovoljavanje i konja koji manipuliraju predmetima kako bi došli do hrane ili društvenog kontakta potiču rasprave o tome kako uopće definiramo inteligenciju. Ako se ponašanje životinja promatra samo kroz prizmu instinkta, takve se epizode čine kao iznimke ili „čudne navike”. No kada u obzir uzmemo učenje, radoznalost, emocije i društveno okruženje, slika postaje puno složenija. Životinje istražuju, iskušavaju mogućnosti vlastitog tijela i predmeta oko sebe te pamte koje im radnje donose ugodu ili rješavaju problem.
Uloga promatrača pritom je ključna. Vlasnici, skrbnici, volonteri i svi koji provode mnogo vremena sa životinjama često će prvi primijetiti neobično ponašanje. Kada svoje dojmove podijele sa znanstvenicima, ti se podaci mogu pretvoriti u početak sustavnog istraživanja. Na taj način ponašanje životinja prestaje biti tek simpatična priča s društvenih mreža i postaje predmet analize: bilježe se detalji situacije, okoliš, zdravstveno stanje jedinke, odnosi u skupini i moguće posljedice za dobrobit životinje.
Kako bi se ova područja bolje razumjela, korisno je jasno postaviti pitanja koja vode buduća istraživanja. Stručnjaci se, među ostalim, pitaju:
- U kojim se vrstama i okolinama najčešće pojavljuje upotreba predmeta za samozadovoljavanje ili rješavanje problema?
- Koliko se takva ponašanja šire učenjem među jedinkama, a koliko ih svaka životinja otkriva sama?
- Postoje li zajednički obrasci koji povezuju seksualno i neseksualno korištenje alata u širem okviru koji nazivamo ponašanje životinja?
- Kakve posljedice ovakva kreativna ponašanja imaju na dobrobit, smanjenje stresa i ukupnu prilagodbu jedinke?
Odgovori na ta pitanja zahtijevaju kombinaciju dugoročnog promatranja, pažljive analize i otvorenosti prema novim oblicima suradnje između znanstvenika i javnosti. Izvještaji s terena, videouradci i bilješke skrbnika mogu se sustavno prikupljati, klasificirati i uspoređivati. Tek tada se može doći do čvršćih zaključaka o tome koliko su pojedini obrasci česti i u kojim se uvjetima pojavljuju. U tom procesu pojam ponašanje životinja dobiva sve bogatije značenje, jer obuhvaća ne samo osnovne potrebe, već i razigranost, eksperimentiranje i osobne „izume” pojedinih jedinki.
Kada sljedeći put vidimo psa kako na vrlo određen način koristi igračku, mačku koja otvara vrata šapom ili konja koji uzima predmet u usta i gura ga prema kanti sa zobi, možemo se zapitati svjedočimo li još jednom primjeru složenog obrasca koji je tek djelomično istražen. Takvi svakodnevni prizori podsjećaju da ponašanje životinja nije unaprijed zadani skup radnji, nego živa, promjenjiva i raznolika pojava koja nas i dalje iznenađuje.