Masovni strijelci: sustavna psihijatrijska studija
Za mnoge Amerikance jedan je od najvećih strahova vijest da se dogodila nova masovna pucnjava. Svaki put iznova otvara se pitanje mentalnog zdravlja, no unatoč tome i dalje postoji ozbiljan nedostatak detaljnih psihijatrijskih istraživanja. Razlog je jednostavan: mnogi masovni strijelci poginu tijekom samog napada, a oni koji prežive duboko su uvučeni u složen i dugotrajan kazneni postupak, pa stručnjaci rijetko dobiju priliku detaljno ih procijeniti.
Psihijatrica dr. Cerfolio, klinička docentica na Icahn School of Medicine at Mount Sinai u New Yorku, željela je otići korak dalje i sustavno sagledati psihijatrijske, psihosocijalne i psihodinamske podatke o počiniteljima. Sa suradnicima je provela istraživanje za koje navodi da je prvo takve vrste – temeljitu psihijatrijsku studiju koja se fokusira na masovne strijelce, njihove živote i psihičko stanje prije i nakon napada. Rad je objavljen u izdanju s otvorenim pristupom početkom 2022. godine, a uvršten je i u rujansko 2022. tiskano izdanje časopisa Psychodynamic Psychiatry.
Tim dr. Cerfolio usmjerio se ponajprije na forenzičko-psihijatrijske nalaze prikupljene u zatvorima kod 35 napadača koji su preživjeli masovne pucnjave u Sjedinjenim Državama između 1982. i 2019. godine. Masovni strijelci u ovom uzorku bili su detaljno procijenjeni tijekom sudskih postupaka, a istraživači su analizirali njihovu medicinsku dokumentaciju, transkripte vještačenja i intervjue, kao i opise života prije napada. Uz to, nasumično je odabrano još 20 napadača koji su umrli tijekom ili neposredno nakon napada; za njih su istraživači analizirali sve dostupne podatke iz medija, sudskih spisa i izjava obitelji.
Nakon što su prikupili sve kliničke i biografske informacije, istraživači su pokušali odgovoriti na ključna pitanja: imaju li ti masovni strijelci psihijatrijsku bolest, kakvu, je li ikada postavljena ispravna dijagnoza i jesu li primali odgovarajuće liječenje. Pri tome su se služili standardiziranim alatima kao što su klasifikacija Američke psihijatrijske udruge DSM-5 i Sheehan MINI skala, koja procjenjuje razinu funkcionalnog oštećenja u radu, školovanju, društvenom životu i obitelji. Kombiniranjem tih instrumenata s detaljnim forenzičkim procjenama nastojali su rekonstruirati psihičko stanje počinitelja i prije samog napada.
4 ključna uvida
Rezultati su pokazali izrazito visoku učestalost nedijagnosticirane ili pogrešno dijagnosticirane psihijatrijske bolesti među počiniteljima. Ujedno su otkrili niz zajedničkih obrazaca u životima koje su masovni strijelci vodili prije zločina:
Velika većina preživjelih napadača (87,5 %) imala je psihijatrijsku bolest koja je bila pogrešno dijagnosticirana i neadekvatno liječena ili uopće nije bila prepoznata, pa stoga niti liječena. U dosjeima su se spominjali ozbiljni psihotični poremećaji, poremećaji raspoloženja, deluzijski poremećaji, poremećaji povezani s uporabom psihoaktivnih tvari i drugi teški psihijatrijski poremećaji. U tri slučaja dostupni podaci bili su toliko fragmentirani da se nije mogla postaviti jasna dijagnoza. Istraživači su naglasili da masovni strijelci iz ovog uzorka nisu jednostavno „loši ljudi”, nego osobe s kompleksnim, često neprepoznatim psihičkim bolestima koje su se razvijale godinama.
Pogrešna klinička procjena i loše vođenje liječenja, osobito kod djece i adolescenata s ranim simptomima shizofrenije, često su bile povezane s postupnim pogoršanjem psihotičnih simptoma. Mnogi mladi masovni strijelci ranije su imali kontakte sa zdravstvenim sustavom, no njihovi su simptomi bili tumačeni kao problemi ponašanja, emocionalna nestabilnost ili „tipične tinejdžerske krize”. Umjesto da se prepozna početak teške psihotične bolesti, tretirani su površno ili simptomatski – sedativima, kratkotrajnim savjetovanjem ili discipliniranjem u školi.
Većina počinitelja u studiji doživljavala je duboku otuđenost ne samo od članova obitelji, prijatelja i školskih kolega, nego – kako autori naglašavaju – i od samih sebe. Osjećali su da ne pripadaju nigdje, da su „drugačiji”, bez jasnog identiteta ili životne svrhe. Taj unutarnji rascjep često je bio popraćen osjećajem ekstremne usamljenosti i beznađa, što se kod pojedinih masovnih strijelaca vidjelo u dugogodišnjim povlačenjima iz društva, prekidu aktivnosti koje su nekad voljeli i turbulentnim odnosima s bližnjima.
Marginaliziranost i interpersonalno odbačeni položaj, bilo da je riječ o vršnjačkom nasilju, obiteljskom zanemarivanju ili širem društvenom isključivanju, činili su ih osjetljivijima na vlastite neliječene psihičke smetnje, ali i na radikalizaciju na internetu. U digitalnim su zajednicama pronalazili sadržaje koji su im dali osjećaj pripadnosti, ali i normalizirali nasilje. Za neke masovne strijelce upravo su internetski forumi i društvene mreže postali prostor u kojem su maštanja o nasilju dobila oblik plana, strukture i ideološkog opravdanja.
„Svaka masovna pucnjava jedinstvena je i nastaje kao rezultat sinteze psihologije, osobnih životnih okolnosti i okruženja. Važno je jasno naglasiti da ne tvrdimo kako psihijatrijska bolest uzrokuje ovakve činove nasilja”, navodi dr. Cerfolio. „Naši nalazi upućuju na složenu interakciju bioloških, psiholoških i socioloških čimbenika te na povezanost – ali ne i uzročnu vezu – između masovnih pucnjava i nedijagnosticirane, neliječene psihijatrijske bolesti. Većina osoba koje boluju od psihičkih poremećaja i dobivaju odgovarajuću skrb nije nimalo nasilnija od ostatka populacije.”
Najčešća dijagnoza: shizofrenija
U kvantitativnom dijelu analize Cerfolio i suradnici navode da je kod 18 od 35 preživjelih napadača utvrđena shizofrenija, što je daleko najčešća dijagnoza u skupini. U 15 od 20 slučajeva preminulih počinitelja istraživači su, na temelju prikupljenih podataka, procijenili da je barem osmero također imalo značajne simptome shizofrenije. Nijedan od tih počinitelja u trenutku napada nije bio na adekvatnoj antipsihotičnoj terapiji. Time se dodatno potvrđuje slika da su masovni strijelci često osobe s ozbiljnom, ali neliječenom psihotičnom bolešću.
„Mnogi naši adolescentni napadači u godinama prije masakra u dokumentaciji su imali druge dijagnostičke naljepnice”, objašnjava dr. Cerfolio – od raznih poremećaja raspoloženja do razvojnih i poremećaja ponašanja. Umjesto da se povežu halucinacije, bizarna uvjerenja, progresivno povlačenje i rastuća sumnjičavost, pojedini su kliničari naglasak stavljali na depresiju, tjeskobu ili poteškoće prilagodbe. Takvi su pristupi, prema ovoj studiji, mogli pridonijeti tome da se rani psihotični simptomi ne prepoznaju na vrijeme.
Zašto je ispravna dijagnoza bila toliko često promašena? Jedan od razloga leži u samim dijagnostičkim kriterijima: prema DSM-5 prvoj epizodi shizofrenije u adolescenciji pristupa se s oprezom jer se mozak u toj dobi i dalje intenzivno razvija. Ipak, postoje jasni znakovi ranog početka shizofrenije – trajne halucinacije, ustrajna deluzivna uvjerenja, duboka dezorganizacija mišljenja i ponašanja – koje bi trebale potaknuti hitnu psihijatrijsku procjenu. Što se ranije započne liječenje, uključujući antipsihotičke lijekove i psihosocijalnu podršku, to je veća vjerojatnost da će se psihotični simptomi staviti pod kontrolu i da će osoba nastaviti razvijati svoj život bez ozbiljnog funkcionalnog pada.
Studija sugerira da bi sustavna edukacija pedijatara, školskih psihologa, liječnika obiteljske medicine i drugih stručnjaka koji rade s djecom i mladima mogla imati ključnu ulogu. Mnogi masovni strijelci godinama su slali signale kroz čudnovata uvjerenja, izolaciju, nagle promjene u ponašanju ili eksplicitne prijetnje, ali su ti prekursori ili zanemareni, ili pogrešno interpretirani. Prepoznavanje takvih obrazaca ne znači etiketiranje svakog tinejdžera koji prolazi kroz težak period, nego stvaranje osjetljivijeg i informiranijeg sustava koji će prije uočiti rizične kombinacije simptoma.
Što to znači za budućnost
Koje poruke ova studija nosi za američko društvo, a posebno za stručnjake za mentalno zdravlje? Umjesto jednostavnih objašnjenja, autori nude niz praktičnih preporuka koje se temelje na obrađenim slučajevima. Te preporuke mogu pomoći u ranijem prepoznavanju osoba u riziku, a time i u sprječavanju da masovni strijelci uopće dođu do točke u kojoj vide nasilje kao rješenje.
„Iako postoji više složenih razloga zbog kojih nečija bolest ne bude na vrijeme prepoznata, i dalje postoji hitna potreba da se smanji stigma vezana uz mentalnu bolest kako bi osobe koje pate od psihijatrijskih poremećaja bile više poštovane i spremnije tražiti pomoć”, navodi Cerfolio. Stigma je duboko ukorijenjena – obitelji se boje etikete, poslodavci zaziru od dijagnoza, a masovni strijelci se u medijima nerijetko prikazuju isključivo kao „čudovišta”, bez razumijevanja njihove bolesti. Takav diskurs dodatno udaljava one koji pate od stručne pomoći.
Podizanje svijesti o mogućoj pod-dijagnosticiranosti mentalnih poremećaja, osobito kod mladih muškaraca, ključno je i za stručnu zajednicu i za roditelje. Istraživanje pokazuje da su mnogi masovni strijelci već u adolescenciji davali jasne signale da trebaju pomoć: povlačili su se u sobu, prekidali prijateljstva, govorili o osjećaju potpunog besmisla, izražavali violentne fantazije ili idealizirali ranije napadače. Bez informiranih odraslih – roditelja, nastavnika, liječnika – koji te znakove prepoznaju i ozbiljno shvate, takvi mladi ljudi rijetko sami dolaze do psihijatrijske skrbi.
Studija dodatno ističe važnost da stručnjaci za mentalno zdravlje pravodobno upute osobe s ozbiljnim psihičkim smetnjama na detaljnu medicinsku procjenu kod psihijatra. Psihoterapija, savjetovanje ili školska podrška ponekad nisu dovoljni. Masovni strijelci koje je analizirao tim dr. Cerfolio često su dobivali djelomičnu pomoć – razgovore, kratkotrajne intervencije, disciplinske mjere – ali nisu prošli cjelovitu psihijatrijsku obradu koja bi obuhvatila dijagnostiku, medikamentozno liječenje i dugoročan plan praćenja.
Zaključak autora nije da bi trebalo „loviti” potencijalne masovne strijelce, nego da bi sustav morao postati osjetljiviji na kombinaciju simptoma te otkloniti prepreke za pristup liječenju. To uključuje bolje informiranje javnosti o tome kako izgleda ozbiljna psihička bolest, dostupnije i manje stigmatizirajuće službe za mentalno zdravlje, kao i suradnju između škola, zdravstvenog sustava i socijalnih službi.
Stigma je i dalje najveća prepreka
U javnim raspravama nakon svake nove masovne pucnjave često se spominju nasilje u medijima, dostupnost oružja ili politički motivi. No ova studija pokazuje da se u pozadini mnogih slučajeva nalaze dugotrajna marginalizacija, vršnjačko nasilje, obiteljsko zanemarivanje i zlostavljanje. Mnogi masovni strijelci iz uzorka navodili su da se osjećaju bezvrijedno, da nemaju mjesto u svijetu i da nemaju što ponuditi drugima. Istodobno su, prema riječima forenzičkih psihijatara, često bili iznimno inteligentni te su na sofisticirane načine prikrivali svoje psihotične simptome kako ne bi bili „obilježeni” dijagnozom.
Obitelji su, jednako kao i sami počinitelji, nerijetko bile zarobljene u strahu od stigme. U jednom slučaju koji posebno ističe studija, roditelji 15-godišnjeg školskog napadača godinama su skrivali izražene psihotične simptome od stručnjaka koji su im bili na raspolaganju. Bojali su se da će dijete zauvek biti etiketirano, pa su minimizirali halucinacije, bizarne izjave i dezintegraciju ponašanja. Kada su masovni strijelci napokon došli u zatvor, mnogi su po prvi put dobili jasnu psihijatrijsku dijagnozu i odgovarajuće lijekove.
„S obzirom na snažnu društvenu stigmu vezanu uz mentalne bolesti, mnogi od ovih počinitelja nisu dobili adekvatnu psihijatrijsku skrb sve dok nisu bili osuđeni i zatvoreni”, ističe Cerfolio. „Tragična ironija u nekim slučajevima jest da je njihova moždana bolest dobro reagirala na antipsihotične lijekove tijekom boravka u zatvoru. Vrlo je moguće da bi se njihovi nasilni činovi mogli spriječiti da su iste te lijekove dobili prije oružanog napada.”
Dr. Cerfolio upozorava i na širi društveni problem koji nadilazi pojedinačne dijagnoze. „Mnogi ljudi fokusiraju se na naziv poremećaja, ali moramo početi obraćati pozornost i na one koji su izolirani i odbačeni od društva, često čak i od vlastite obitelji”, naglašava. Masovni strijelci koje opisuje studija nisu odjednom postali nasilni – godinama prije napada doživljavali su kombinaciju usamljenosti, osjećaja nevidljivosti i neuspjeha, ponekad i otvorenog ismijavanja i zlostavljanja. U takvom stanju, bez podrške i bez liječenja, nasilna fantazija može početi izgledati kao jedini način da se „čuje” njihov glas.
Posebno je zabrinjavajuće što mnogi od njih ne znaju kako zatražiti pomoć ili im pristup sustavu psihijatrijske skrbi praktički nije moguć. Neki nemaju zdravstveno osiguranje, drugi su naučeni da je traženje psihijatrijske pomoći znak slabosti, treći se boje pravnih posljedica. Ako se na to nadoda stigma koju mediji i društvene mreže često pojačavaju, masovni strijelci ostaju zarobljeni u uskom krugu vlastitih misli, internetskih zajednica koje veličaju nasilje i nedostatka realne podrške iz okoline.
Autori studije stoga sugeriraju da bi prevencija morala uključivati više razina djelovanja: od destigmatizacije mentalnih bolesti u javnom diskursu, preko osnaživanja obitelji da ranije potraže pomoć, do bolje koordinacije između školskog i zdravstvenog sustava. Masovni strijelci, kako pokazuju podaci iz ove studije, nisu nepredvidiva „prirodna katastrofa”, nego često krajnji ishod niza propuštenih prilika za intervenciju. Svaki put kada društvo ignorira upozoravajuće znakove kod izoliranog, psihički ranjivog pojedinca, povećava se rizik da će upravo taj pojedinac posegnuti za ekstremnim nasiljem.
Studija dr. Cerfolio ne nudi jednostavne odgovore ni brza rješenja, ali daje važno upozorenje: masovni strijelci nisu samo kaznenopravni problem, nego i indikator ozbiljnih pukotina u sustavu brige za mentalno zdravlje. Ako se želi smanjiti vjerojatnost novih masovnih pucnjava, potrebno je istodobno raditi na ranom prepoznavanju teških psihičkih poremećaja, smanjivanju stigme, dostupnijem liječenju i stvaranju društva u kojem izoliranost i očaj ne ostaju neprimijećeni.
