Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća čini se da su Amerikanci postali manje zaokupljeni romantičnim odnosima u svakodnevnom životu. Gotovo svaki put kad Biro za popis stanovništva objavi novo izvješće o udjelu odraslih koji su samci, pokazuje se da je taj udio porastao. Postotak odraslih koji nisu u braku i nisu u predanoj romantičnoj vezi također raste. Sve češće oni koji žive sami ne pokazuju žurbu u “nesamljivanju” – ne jure pod svaku cijenu prema statusu para, nego promišljaju što im doista treba. U takvom okruženju romantične komedije zadržavaju vječnu formulu, ali se pitamo: je li žanr usklađen s promjenama u stvarnom životu?
Kad se Amerikance pita što njihov život čini smislenim ili ispunjenim, javlja se isti uzorak. S vremenom opada udjel onih koji spontano spominju teme poput romantične ljubavi, partnera, vjenčanja ili supružnika, dok raste udjel odgovora koji ističu slobodu, prijateljstva, rad, kreativnost i zajednicu. Romantične komedije, međutim, djeluju kao da plove uzvodno – tvrde da je romansa i dalje središte svega, čak i kad svakodnevica sugerira širu paletu smisla.
Je li to zato što popularna kultura sve glasnije naglašava važna životna područja izvan romanse, pa romantične komedije pružaju svojevrsni sentimentalni kontrapunkt? Ili jedan od najpopularnijih proizvoda popularne kulture – romantične komedije – zapravo pojačava fokus na ljubav dok se ostala polja života povlače u pozadinu? U radu “”, objavljenom u časopisu Psychology of Popular Media, komunikacijske znanstvenice Melissa M. Moore i Yotam Ophir analizirale su 188 najkomercijalnijih romantičnih komedija na američkom tržištu u razdoblju 1980-2019. Otkrile su jednu veliku promjenu, i to upravo suprotnu promjenama u stvarnim životima ljudi: filmovi su sve usredotočeniji na romantični odnos, a sve manje na ostalo što čini jedan život.
Više o romansi, manje o svemu ostalom u životu
Kombinacijom računalne analize i pažljivog čitanja ključnih scena u scenarijima 188 filmova, autorice su identificirale 40 tema, pa ih potom razvrstale u dvije velike skupine: teme o romantičnim odnosima i teme o životu izvan romantičnih odnosa. U prvu skupinu ulazila su, primjerice, osjećajna stanja para, njihov status veze, prekidi i pogreške. U drugu su spadali posao, prijatelji, svakodnevne aktivnosti (kupnja namirnica, obiteljski ručak), posebni događaji (kao što su zločini ili sudska ročišta), telefonski razgovori, poslovne nevolje, financijske transakcije, putovanja i vrijeme. S obzirom na to da romantične komedije po definiciji stavljaju ljubav u prvi plan, možda neće iznenaditi što su teme o romantičnom odnosu prevagnule, no iznenađujući je smjer u kojem je prevaga rasla.
U prosjeku kroz sva četiri desetljeća, teme o romantičnim odnosima činile su 64 posto scena, nasuprot 36 posto tema o svemu ostalom što likovi žive i rade. Ono što je upečatljivije od same raspodjele jest trend kroz vrijeme. Tijekom četiri desetljeća romantične komedije sve su snažnije naglašavale romansu, dok je ostatak života postupno gubio prostor. Godine 1980., prve godine obuhvaćene analizom, romantične teme zauzimale su manje od polovice motiva. Već nakon godinu-dvije prelaze polovicu, a zatim kroz sljedeća desetljeća nastavljaju rasti, dosegnuvši oko tri četvrtine oko 2013. To znači da su u većini novijih godina romantične komedije proporcionalno sadržavale više scena o samoj vezi, a manje o poslu, prijateljima, susjedstvu ili širem društvu.
Autorice su dodatno pratile kretanje 40 specifičnih tema. Tema koja je najviše narasla bila je “sukobljeni osjećaji”: nejednako ulaganje u vezu, s jednim partnerom spremnim na predanost i drugim koji oklijeva; rasprave o sumnjama, zasićenju i trenucima kad lik kaže da je loše volje i kad mu je, paradoksalno, navodno dobro. Tema koja je najviše opala bile su rasprave o dijelovima tijela – nekad česta šala ili dvosmislica, s vremenom potisnuta opsežnijim emocionalnim dramaturgijama. Romantične komedije, drugim riječima, sve češće grade zaplete oko emocionalnih neravnoteža i prepreka koje valja “pregristi”, a sve rjeđe oko ležernih doskočica kojima se nekad popunjavao ritam scene.
Iako je “sukobljeni osjećaji” tema s najizraženijim rastom, ona nije bila i najčešća u ukupnom zbroju. Najzastupljenija tema, promatrano kroz svih 188 filmova, bile su “prekidi i pogreške” – trenuci interpersonalnog neuspjeha i očaja, kraj veza, neuzvraćene simpatije, priznate greške zbog kojih se sve raspada. Romantične komedije tako, paradoksalno, održavaju sliku “light” žanra, ali je pune iskustvima boli, razočaranja i krivih koraka. Čini se da je formula jasna: što je veća kriza, to je potencijalniji happy end.
Usporedimo li to s promjenama u društvu, dobivamo zanimljiv kontrast. U stvarnosti sve više odraslih dugo živi izvan braka ili dugotrajnih veza, sve je veći udio onih koji radije biraju autonomiju, prijateljstva i hobije, a životni smisao rado traže u učenju, zdravlju ili građanskom angažmanu. Romantične komedije, nasuprot tome, s godinama suzavaju kadar – u njihovu svijetu, sve ostalo postaje pozadina za veliki prizor poljupca na kraju. Taj kreativni izbor ima posljedice: kada romantične komedije ustrajno učvršćuju poruku da ljubav mora biti prioritet iznad svega, publika može dobiti dojam da je sve drugo sekundarno ili – u dramskoj logici – tek prepreka koju valja ukloniti.
Zašto se taj raskorak produbljuje? Jedan odgovor možemo tražiti u logici samog žanra. Romantične komedije ovise o jasnoj motivaciji protagonista i o ritmičnom nizanju preokreta. Što je motivacija “čišća”, to je motor priče snažniji. Posao, prijateljstva ili lokalna zajednica često ne pokreću radnju tako izravno kao obećanje velike ljubavi – pa scenariji ta polja pretvaraju u komične smetnje ili praktične zadatke koje valja brzo riješiti. Drugi odgovor leži u industriji: romantične komedije se prodaju zbog emocionalnog obećanja, osjećaja utočišta i očekivanja da će nas dvije osobe, nakon svih zavrzlama, ipak “naći”. U tom smislu, naglasak na vezi nije slučajan, nego programatski.
No i takva programatika ima nijanse. Ako su ranije romantične komedije često bile izgovor za društveni komentar ili slapstick, današnje romantične komedije češće naglašavaju unutarnju borbu likova. “Sukobljeni osjećaji” nisu tek prepreka – oni su tema filma. Plitki nesporazumi s početka zamijenjeni su dubokim pitanjima: što ako želim slobodu, a ne brak; što ako me vlastite ambicije vode daleko od partnera; što ako smo karakterno inkompatibilni? Umjesto da tim pitanjima otvore vrata prema raznolikim ishodima, romantične komedije najčešće ih rješavaju tako da ih odnos “nadraste”, čak i kad ishodišni kompromis traži da se drugi aspekti života – posao, prijatelji, grad – stave po strani.
Time se vraćamo na prvotno opažanje: romantične komedije nisu ogledalo društva, nego njegova melodramatska replika. Ako u svijetu van filma ljudi u većem broju odgađaju brak i cijene samostalnost, žanr kao da odgovara pojačavanjem uloženosti u romansu. U audiovizualnom ključu to je razumljivo – poljubac i zagrljaj jasnije komuniciraju “rješenje” od suptilnog prikaza prijateljstva, karijere ili samoće. U etičkom i odgojnom ključu, poruka je diskutabilna: romantične komedije nerijetko sugeriraju da je prihvatljivo zanemariti druge odnose i obveze ako to služi ljubavnoj sudbini.
Pripovjedna tehnika dodatno cementira tu poruku. Romantične komedije tradicionalno strukturiraju vrijeme prema ritmu veze: susret – prepreka – udaljavanje – ponovno zbližavanje – zavjet. Radni zadaci, kućanske obveze i prijateljske dinamike u tom su kalupu epizodni. Kad se, međutim, ti elementi ipak pojave, često služe kao komični kontrapunkt ili kao test ljubavi. Tako se život izvan romanse ne prikazuje kao ravnopravan izvor smisla, nego kao poligon na kojem ljubav demonstrira snagu. S vremenom, kako pokazuje analiza, taj je poligon postao sve “prazniji”, a romantika sve “gušća”.
Posebno je zanimljivo kako romantične komedije oblikuju očekivanja publike. Ako su osamdesete i devedesete poticale publiku da očekuje šarmantne zapreke i lagane preokrete, noviji filmovi postavljaju teže ispite – emocionalne lomove, pa i fizičke ozljede – koje protagonisti moraju svladati. Romantične komedije pričaju da je ljepota veze proporcionalna visini zida preko kojeg se preskače. Štoviše, takva dramaturgija pod učestalim je pritiskom da stigne do katarze, pa su ustupci protagonistica i protagonista ponekad drastični: preseljenja u druge gradove, ostavke, odustajanja od snova. U stvarnosti ljudi sve češće odbijaju takve ultimativne kompromise, ali romantične komedije i dalje ih prikazuju kao poželjne geste predanosti.
Moore i Ophir zato napominju da moderni gledatelji – u odnosu na one iz osamdesetih i devedesetih – trebaju očekivati više i više prepreka. Romantični odnosi prikazuju se kao sve burniji, a ipak narativi sugeriraju da je vrijedno u njih ulagati bez obzira na cijenu. To je lekcija koja djeluje ohrabrujuće za romantike, ali može biti zbunjujuća za mlade gledatelje kojima tek treba iskustveno znanje o granicama i samopoštovanju. Romantične komedije ispisuju “velikim slovima” ono što život često piše sitnim: da je ljubav – barem na filmu – vrijedna svake žrtve.
Autorice svoju poruku sažimaju ovako: u istoj mjeri u kojoj rastu prepreke, raste i tvrdnja da “prava” ljubav sve nadjačava. Takav dramski stroj zna biti moćan, ali i jednostran. Kad romantične komedije ustrajno povisuju emocionalne uloge, a istodobno smanjuju prostor za prijateljstva, obitelji, timove na poslu ili šire zajednice, gledatelj se uči prepoznati samo jedan “glavni” odnos i umanjuje sve ostalo. To ne znači da romantične komedije moraju postati dokumentarci o kolegijalnosti ili komedije o kvartovskim vijećima – samo da bi raznolikiji spektar života dao dublje i odgovornije likove.
…romantične komedije u konačnici – i sve izraženije – učvršćuju istu poruku: ma kakva bila prepreka, bilo razlika u vrijednostima, neprestani nesporazumi ili ekstremna nekompatibilnost, ljubav i “sudbina” znače ignoriranje, potiskivanje ili prihvaćanje tih razlika čak i nauštrb prijatelja, obitelji ili vlastitih ciljeva.
U stvarnosti sve više ljudi provodi dulje razdoblje izvan braka i romantičnih veza te manje smisla i ispunjenja pronalazi isključivo u tim vezama. S vremenom više cijene autonomiju i slobodu, a često i prijatelje. Romantične komedije izgledaju kao da prosvjeduju protiv tih promjena – kao da publici poručuju: veza je teška, postaje sve teža, ali to je u redu jer ljubav sve pobjeđuje. U filmskoj logici poruka zvuči vedro, no iz perspektive životne pedagogije ostaje otvoreno pitanje što učimo kad bez iznimke biramo jedan odnos ispred svih drugih. Gledatelji koji su odrasli s romantičnim komedijama možda uživaju u ritualima žanra, ali sve češće razlikuju zabavu od obrasca za vlastiti život.
Upravo je ta razlika vrijedna isticanja. Romantične komedije nisu moralni priručnici, ali su kulturni signal – svijet u kojem živimo prepoznaje u njima odjeke, osobito kad se isti obrasci ponavljaju desetljećima. Ako je cilj žanra uz smijeh potaknuti nadu, možda je sljedeći izazov ne pojačavati romansu nego proširiti kadar: pokazati da su prijateljstva, posvećenost radu, odnos prema vlastitom tijelu i mentalnom zdravlju, pa i građanski angažman, ne samo “kulise” nego i stvarni izvori smisla. Romantične komedije to mogu izvesti bez gubitka čarolije – baš kao što su nekad znale pomiriti šalu i nježnost, mogu i danas iznaći ravnotežu između poljupca i svijeta koji tom poljupcu daje kontekst.
Ne čudi stoga što su autorice rad okarakterizirale kao upozorenje na “zavaravajuće i štetne” poruke, osobito za mlađe gledatelje podložne snažnim narativima. U idealnom slučaju, romantične komedije bi publici podastrle paletu mogućnosti: da “velika ljubav” može koegzistirati s prijateljstvima, da kompromis ne znači odreći se sebe, da je “da” odnosu kredibilno tek kad je “da” vlastitom životu. Povijest žanra pokazuje spremnost na prilagodbe – od screwball komedija do suvremenih streaming priča – pa nije nemoguće da će sljedeće desetljeće donijeti novu ravnotežu. Do tada, korisno je gledati s dvostrukim fokusom: uživati u ritualima koje romantične komedije nude i istodobno prepoznati gdje film prestaje, a počinje naš život.
Ovaj pregled nije poziv na ukidanje žanra nego na promjenu optike. Kad se upitamo što nas doista zabavlja u romantičnoj komediji – brzina dijaloga, kemija glumaca, tempo gegova – vidimo da sve to može opstati i kad se kadar otvori prema širem životu. Ako romantične komedije ostanu vjerodostojne vlastitim likovima, dopustit će im da budu prijatelji, kolege, susjedi i građani jednako kao i partneri. Tada će prizor zagrljaja na kraju poprimiti dodatnu težinu: neće biti nagrada za odricanje od ostatka svijeta, nego trenutak koji se uklapa u bogatiju sliku.
U međuvremenu publika ima moć čitati, a ne samo pratiti. Kad prepoznamo obrasce koje romantične komedije ponavljaju – od rastegnutih “sukobljenih osjećaja” do sve većih uloga – lakše razlikujemo žanrovsku konvenciju od životne istine. To nas ne lišava zadovoljstva gledanja, ali nas čini otpornijima na pretpostavku da je ljubav jedina osi oko koje se sve mora okretati. U tom smislu, romantične komedije i dalje mogu biti domaća zadaća za emocije – samo što je ponekad vrijedno dopisati i nekoliko bilježaka na marginama.
